INTERVJU Ratimir Martinović, direktor KotorArt Don Brankovih dana muzike

Kotor, grad bogat istorijom i kulturom, ljeti postaje grad u kojem se svakodnevno slavi umjetnost, grad svetkovina s pretpoznatljivim potpisom – KotorArta. Nakon klapske muzike (Međunarodni festivala klapa Perast) i predstava za djecu (Kotorski festival pozorišta za djecu), kotorske scene prepuštaju se muzici i programima Don Brankovih dana muzike. Ove godine, gosti će biti zvijezde svjetske muzičke scene, pijanistkinja Juđa Vang i perkusionista Martin Grubinger, kao i violinista Nemanja Radulović sa svojim ansamblom „Double Sense“. Naš čuveni violinista Roman Simović, koji je od prošle godine dio tima Festivala, sviraće na dvije večeri zajedno sa svojim kolegama, а, kao „KotorArt talenti“, nastupiće naši mladi umjetnici, gitaristkinja Nađa Janković i pijanista Andrija Jovović. Električnu muziku u svom maniru predstaviće poznati muzičari regiona, Emir Kusturica sa svojim orkestrom i Vlatko Stefanovski s Bitoljskim kamernim orkestrom, žanrove popularne muzike upotpuniće hrvatske pjevačice Radojka Šverko, Gabi Novak i Tereza Kesovija, dok će se na Pjaci od muzeja jednom nedjeljno održavati džez koncerti. Festival je ostvario saradnju i s kineskim umjetnicima i institucijama, a posebna pažnja posvećena је odnosu čovjeka prema priorodi i okruženju u kojem živimo. 
Koncertom na otvaranju Don Brankovih dana muzike, 13. jula ispred Katedrale Sv. Tripuna, biće primijerno izvedena kompozicija Pasija po Steli Ramba Amadeusa, kao festivalska porudžbina, čiji sadržaj ukazuje na zagađenost morskog dobra i same Boke. Na svečanom otvaranju, međutim, neće svirati Crnogorski simfonijski orkestar, već kao i prošle godine – Festivalski orkestar KotorArta. Odnos Festivala s nacionalnim simfonijskim orkestrom, razvijanje Festivala uz finansijsku pomoć izvan državnog budžeta, Festivalska infrastruktura – teme su o kojima je uoči početka muzičkog programa KotorArta govorio direktor Don Brankovih dana muzike, pijanista Ratimir Martinović.

Publika je navikla da svečano otvaranje protekne uz veliki izvođački aparat, kako obično i biva na velikim festivalima. Osnova tog aparata, međutim, i ove godine je Festivalski orkestar KotorArta, a ne Crnogorski simfonijski orkestar koji je donedavno tradicionalno nastupao na otvaranju KotorArta. Zašto CSO više nije dio festivalskog programa?

Nažalost, trenutno je tako. Ali, zaista priželjkujem skori otklon prepreka za prirodnu upućenost jednih na druge i kvalitetnu saradnju festivala i nacionalnog orkestra. Ono što je za publiku važno, međutim, jeste da im pružimo izvođačku raznovrsnost, ali i mogućnost da u Kotoru upoznaju orkestre koje možda ne bi imali prilike da čuju, osim ako ne namenski u neke delove regiona i Evrope. U Kotoru smo ugostili ne samo Crnogorski simfonijski orkestar, nego i Zagrebačku filharmoniju, Makedonsku filharmoniju, Vojvođanski simfonijski orkestar, zatim Dubrovački simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Sjeverne Češke, Orkestar bez granica, ali i velike horske ansamble, kamerne orkestre i anamble. Na tim koncertima, nekad i premijerno za crnogorske prilike, izvodena su kapitalna djela muzičke literature, poput Betovenove Devete simfonije, Mocartovog Rekvijema, Hendlove Muzike na vodi i Mutike za vatromet, s ne od brojnih kompozicija crnogorska javnost je imala priliku prvi put da čuje upravo u Kotoru. 

Ipak, veza KotorArta s CSO je znatno tešnja, nego s drugim orkestrima. Hoće li u budućnosti biti slične saradnje?

Crnogorski simfonijski orkestar je, prirodno, uvijek imao poseban tretman. Njihovi koncerti su bili na visokom produkcijskom i umjetničkom nivou. Trudili smo se da festival obezbjedi vrhunske soliste i da zajednički s direkcijom orkestra osmislimo programe koji će biti dodatni izazov muzičarima. Među solistima se naročito ističu legendarni čelista Miša Majski i muzičke ikone ovih prostora, pijanisti Ivo Pogorelić i Kemal Gekić. S Crnogorskim simfonijskim orkestrom realizovali smo izvođenja kompleksnih dijela, ponekad uključujuči i horske ansamble. Spomenuću Maskimovićev Testament Petra II Petrovica Njegosa, Šeherezadu Rimskog-Korsakova, Dvoržakov Koncert za violončelo, Mirkovićev Triptih. Bez izuzetka, to su bili muzički događaji promišljani i realizovani ozbiljno i temeljno kako se trudimo da radimo sve na KotorArtu. Potpuno sam siguran da će u bliskoj budućnosti biti sličnih koncerata, kojima će se svi radovati, ka ranije. Naravno, nećemo nikoga moliti, već ćemo kao i do sada pokazati odgovornost koja je u interesu promovisanja muzičke umjetnosti, muzičara i publike.
Upravo zbog odgovornosti, iskoristiću priliku da podsjetim na davnu 2004. godinu, kada smo u okviru KotorArta organizovali debate na temu muzičke struke, gdje smo sa umjetnicima, dekanima fakulteta, menadžerima, direktorima institucija i festivala iz Crne Gore i regiona diskutovali o pitanjima umjetničkih festivala, muzičkog obrazovanja, simfonijskog orkestra, te uporedili iskustava sa kolegama koji se istom problematikom bave u našem susjedstvu. Usvojene zaključke s tih debata poslali smo Ministarstvu kulture. Ovakvo okupljanje planiramo opet, nakon vrelih festivalskih dana. S tim u vezi, već smo u kontaktu s pojedinim direktorima nacionalnih filharmonija iz Srbije, Hrvatske i Slovenije koje planiramo da pozovemo, kao i s urednicima festivala u regionu. Dijalog je ljekovit za većinu problema.

Prošle godine ste odustali od nastupa sa CSO. Kako gledate na taj gest s ove distance i da li je odsutnost saradnje između Festivala i Orkestra, dijelom, reperkusija tog gesta?

Taj gest je bio za dobrobit i napredak naše kulturne zajednice, muzičke struke i naravno, samog orkestra. Vrijeme će tome biti najbolja potvrda. Kao što dijete ne izlažete nekoj kazni da mu naudite već da ga naučite i to onda kada su sve druge mjere iscrpljene, i ovo otkazivanje je bilo iznuđeno i krajnja umjetnička mjera. Iako posmatraču sa strane na prvi pogled može izgledati drugačije, nekada morate nepopularnim metodama da se borite za ono u što vjerujete, koliko god vam lično to bilo teško. Umjetnička upozorenja poput tog postoje s namjerom da opomenu i skrenu pažnju na problem. Slični primjeri iz prošlosti pokazuju da su takvi događaji bili pokretači kreativnog potencijala i podizanja svijesti o nužnosti napretka u određenoj sferi. Važnost takvih gestova u oblasti umjetnosti je naročito prisutna u zemljama zapada od kojih moramo učiti, a o čemu su neki naši teoretičari pisali.

Imajući na umu prošlogodišnju neizvjesnost i finansijske probleme, koliko ste za ovogodišnji program imali razumijevanja od strane pokrovitelja i sponzora?

Odavno sam rekao da u našem Festivalu ona narodna „Koliko para toliko muzike“ ne važi – muzike je uvjek više! Opština Kotor je prošle godine punim srcem podržala festival. To puno srce ogledalo se ne samo u emotivnoj i verbalnoj, već i u dodatnoj finansijskom podršci. Na tome se još jednom zahvaljujem, prije svega predsjedniku Opštine Vladimiru Jokiću i potpredsjednici Lilji Popović Moškov. Podjednako važno, Opština je podigla i ukupna davanja za sve festivalske segmente, što nas dodatno ohrabruje i daje prostora da realizujemo program poput ovogodišnjeg.  Takođe, personalnom promjenom ministra kulture, postavljanjem gospodina Aleksandra Bogdanovića, dobili smo sagovornika s kojim smo u atmosferi uvažavanja i razumijevanja, brzo došli do dogovora oko javnog interesa, programa, forme i finansiranja. Sve što je festival ostvario proteklih decenija prosto obavezuje na njegovo čuvanje. Istina, KotorArt jeste donekle atipičan model za crnogorsku kulturnu scenu ali to ne znači da ga treba ugasiti, već uvažiti i prihvatiti tu osobenost. Mi i dalje radimo po modelu, u kojem 80 procenata sredstava dajemo na programske troškove, i po kojem su izvršni producenti pojedinačnih segmenata autonomni i sa svojim timovima kompetentnih ljudi odgovorni za programe koje realizuju. To je prosto profesionalizacija. Na kraju, Kotor je uvijek bio evropski prozor Crne Gore i, možda, taj model združenih festivala može i drugima poslužiti kao primjer. Suština je da, ako je nešto preživjelo test vremena, dokazalo se kao dobro, utemeljeno, kvalitetno, sadržajno i u javnom je interesu, donosioci odluka moraju da pronađu način da to sačuvaju i unaprijede.

Kada je riječ o regionalnim festivalima, obično je država ne samo osnovni, već i jedini finansijer. Vi ste se iz takve prakse izdigli, ugledajući se na zapadnoevropske modele finansiranja.

I dalje ćemo širiti taj krug prijatelja, jer smatramo da je naša odgovornost da iznalazimo modele po kojima će se umjetnost probijati tržišno, tražeći put do mecena i prepoznavanja njihovih interesa i želja. Čini mi se da smo umjetnički festival s najviše sponzora u Crnoj Gori – 20 procenata  ukupnog budžeta ostvarujemo kroz sopstvena sredstva. Pored tradicionalnih velikih sponzora festivala kao što su Coca-Cola i Luštica bay, s kojima je saradnja prešla u kreativne vode, gdje stvaramo nove scene i programe, raduje me da su među novim sponzorima ugledni partneri poput Porto Montenegra, Capital Plaze, Hard Rock Cafea, Turističke organizacije Kotora i drugi.

Infrastruktura i stručan tim ljudi ključni su faktori da programi uspeju. KotorArt je otpočetka „umrežen“ s lokalnim institucijama, takođe obezbijedio je klavir za potrebe Festivala i samog grada. Postoje li prioriteti na planu festivalske infrastrukture i koliko je teško sakupiti dobar tim?

Sami ne možemo mnogo, zajedno možemo sve. Kotor i kroz umjetnost promovišemo kao „mjesto prijateljskih susreta” i, samim tim, važno је da obezbjedimo trajanje onome što radimo. Saradnja s lokalnim institucijama nam je oduvjek bila važna, bilo da se radi o institucijama koje su tradicionalni stubovi naše sredine poput Kotorske biskupije, Bokeljske mornarice i Muzičke škole, ili onima čiji je zadatak da prepoznaju, artikulišu i oblikuju aktuelne kulturne potrebe lokalnog stanovništva i potencijale lokalnog turističkog razvoja, kao što su lokalni Centar za kulturu Nikola Đurković i Turistička organizacija Kotora. Međutim, institucije čine ljudi. Važno nam je da ostvarimo takav kontakt, da čak i kad se ne slažemo, možemo da se razumijemo i uvažavamo razlike. To je slučaj i u festivalu u kojem nerijetko imamo različita mišljanja i poglede, ali vizija festivala koju djelimo jeste cilj kome svi težimo i  koji na kraju pomiri te razlike. Festivalski tim podrazumijeva ljude s titulama od doktora do srednjoškolaca, od svjetski afirmisanih muzičara do volontera. Naša ekipa nije brojna i upravo zato svako zna svoj posao. Možete dovesti vrhunskog muzičara sa sjajnim programom, ali ako preduslovi za koncert nisu obezbjeđeni ili ako marketinški događaj nije ispraćen, ili neki drugi aspekt pripreme i realizacije nije kako treba, sve se ruši kao kula od karata. Za neuspjeh je dovoljno da zakaže na jednoj karici; za uspjeh je važno da su sve karte osigurane. Zato su nam tu dr Antun Sbutega i Roman Simović, da svoj doprinos daju, ali i da sa strane, koliko mogu, što objektivnije daju sliku festivala; tu su nam producenti koji su učili od najboljih – Viktor Varoši i Sara Mandić; u PR ekipi bila je Dragana Bećirović, jedna od najiskusnijih, a i dalje je Sara Lakičević, jedna od najperspektivnijih u toj oblasti u zemlji; zato imamo muzikologe, dizajnere zvuka, muzičke saradnike... Iza kvalitetno reklamiranog, pripremljenog i realizovanog događaja stoji nevelika ekipa visoko stručnih i posvećenih ljudi. Jedino tako možete praviti kvalitativne pomake.
Kada se radi o infrastrukturi, mi smo kao muzički festival, zahvaljujući podršci Ministarstva kulture, prije desetak godina obezbjedili jedan od najboljih klavira u regionu. To je preduslov najvećih imena koje dovodimo. S druge strane, srećna je okolnost da Centar za kulturu sve više radi na obezbjeđivanju infrastrukture koja može koristiti svim organizatorima kulturnih dešavanja u gradu. Ljetnja scena je ove godine obnovljena, kupuje se nova rasvjeta, ulaže se u ono što su preduslovi realizacije sve ozbiljnijih i promišljenih programa kakvi Kotoru i pripadaju.

Pored organizacije, aktivni ste kao pijanista i pedagog. Koliko je teško kombinovati sve ove aktivnosti? Koji su Vaši naredni pijanistički angažmani?

U suštini, sve se svodi na jedno – na muziku, bez obzira da li joj prilazite iz perspektive organizatora koji promišlja koncept, pijaniste koji promišlja i kreira interpretaciju ili pedagoga koji analizira prije svega studenta, njegove probleme i načine da ga maksimalno angažuje i motiviše. Dakle, pristupi i polazišne tačke jesu drugačiji, ali ishodište mog bavljenja ostaje isto – umjetnost. Naravno,  kroz sve ove slojeve i uglove promatranja i analiziranja, moja se percepcija umjetnosti obogaćuje, produbljuje, ali i osvježava i podmlađuje. To je inače moć svake umjetnosti. Čudesan je jezik bilo koje umjetnosti, mistične, šifrovane poruke koje krije u sebi, a koje komuniciraju na višem nivou. Čak i u današnje tehnokratsko vrijeme, suštinski mehanizmi umjetničke komunikacije ogromnim dijelom ostaju nedokučivi i misteriozni. U tim predjelima je privilegija i pravi gušt izgubiti se i zaboraviti, jer se tek onda osjećate nađenim i svjesnim. Što se tiče mojih angažmana, ovih dana završavam snimanje drugog, od tri komapkt-diska kompletne klavirske muzike Vasilije Mokranjca, najvećeg klavirskog kompozitora Balkana, čiji ću klavirski opus, negdje integralno a negdje djelimično, predstaviti naredne sezone u Rusiji, Poljskoj, Italiji, Njemačkoj, Kini. Tu su još neki koncerti s orkestrom, kao i kamerni koncerti. Nisu manje važni ni budući projekti s fondacijom Novi Sad Evropska prestonica kulture 2021 – pripremamo jedan lijep projekat posvećen umjetnosti i osobama s invaliditetom, a vrijeme ću posvetiti i funkcionisanju KotorArt fondacije u Kaliforniji kao i razradi multidisciplinarnih performansa koje dogovaramo za Kinu. Da skratim, moja je nesreća u tome što mi dan najčešće prebrzo ode. Doduše, muzika ga nekad zadrži na toj sekundi.

Boris Marković