INTERVJU Ratimir Martinović za Pobjedu: Sumnja je odlična, ali je vjera još bolja

Jubilarni 20. KotorArt Don Brankovi dani muzike biće otvoreni u srijedu, 14. jula, u 21:30 sati, na pjaci ispred Katedrale Sv. Tripuna, u okviru proslave Dana državnosti Crne Gore. Crnogorski orkestar mladih pod dirigentskom palicom Roberta Homena izvešće djela „Concertino“ Ivana Brkanovića (1906-1987) i „Con variazione“ Željka Brkanovića (1937-2018), kao i kompoziciju „Ja sam mrtav sad, vi ste bili prije“ Aleksandra Perunovića.

Perunovićevo djelo nastalo je kao porudžbina festivala povodom petnaest godina od smrti don Branka Sbutege (1952-2006). Kao solista nastupiće istaknuti violončelista Dmitrij Prokofjev. Koncert je posvećen nedavno preminulom maestru Miroslavu Homenu (1940-2021). Svečanost će upotpuniti i dodjela prve nagrade „Darinka Matić Marović“ (1937-2020) istaknutoj umjetnici sa prostora bivše Jugoslavije, koju je utemeljio festival KotorArt Don Brankovi dani muzike. Večernji program biće zaokružen emitovanjem kratkog televizijskog osvrta o prvih dvadeset godina festivala, u produkciji Radio Televizije Crne Gore.

Tim povodom, umjetnički direktor KotorArt Don Brankovih dana muzike Ratimir Martinović za Pobjedu govori o jubileju i izazovima u godini pandemije.

Dvadeset godina festivala Don Brankovi dani muzike dočekujete u ne tako sjajnim uslovima, budući da je pandemija umnogome uticala na sve uobičajene šeme i koncepte u kulturi. Sa kakvim emocijama, očekivanjima i strepnjama ulazite u obilježavanje ovog značajnog jubileja?

Finansijske, političke i druge krize, promjene vlasti, ministara, gradonačelnika, sekretara, promjene direktora, zamjenika direktora, predsjednika savjeta, odbora tj. svih onih koje dobijena funkcija čini naročito pozvanim da imaju svoje mišljenje, stav i sud o svemu, pa tek onda i razne pandemije i slične pošasti, su naša svakodnevica. Umjetnost i kultura su konstantno u tim „ne baš sjajnim“ uslovima. I zato, sa takvim decenijskim iskustvom, moj odgovor na Vaše pitanje može biti sažet u poznatom Njegoševom citatu: „Sve što biva i što može biti, meni ništa nije nepoznato; što god dođe, ja sam mu naredan“. Odgovornost prema misiji vođenja festivala u jednom gradu ljepote, istorije, kulture i umjetnosti kakav je Kotor, bila je i ostala moja lična konstanta svih ovih, manje ili više kriznih godina.

Pretpostavljam da ovaj jubilej neće biti samo prilika da se slavi muzika i organizaciona upornost i dostignuća, već i ime i djelo don Branka Sbutege po kome je i nazvan festival. Kada se osvrnete na ove dvije decenije, imate li utisak da bi se ovaj festival možda razvijao i u nekom drugom pravcu da je don Branko imao priliku da svjedoči i pomogne u svim ovim godinama razvoja manifestacije?

Don Branko Sbutega je bio nesvakidašnja pojava i plijenio je svojim duhom, intelektom, inicijativom, erudicijom i čovjekoljubljem. Ovako koncipirani Don Brankovi dani muzike i Fondacija sa njegovim imenom, nemaju kapacitet da raskoš njegovog lika i djela u potpunosti istraže i prikažu. Jednom mi je don Branko u šali, u kojima se nerjetko skrivaju ozbiljne istine, rekao kako „jedva čeka“ da se poslije njegove smrti okupe „brankolozi“ koji će izučavati njegov lik i djelo. Pa smo taj lament nastavili o izgledu i materijalu njegove buduće biste, adekvatnog mjesta za nju i sl. Nasmijem se svaki put kada se sjetim te večeri, ali i pomislim da će se to prije ili kasnije ipak desiti. Možda se neko i zainteresuje da sa teološkog, sociološkog, humanističkog, umjetničkog i nekog drugog aspekta dodatno ispita njegovo djelo? Ja sam ipak samo umjetnik koji kroz festival muzike, koju je i don Branko volio i praktikovao, iskazuje i zahvalnost za jedno meni važno blisko prijateljstvo.

Prošle godine u intervjuu Pobjedi izjavili ste da je 19. izdanje festivala, usred pandemije, bio svojevrsni hod po minskom polju. Na čemu temeljite optimizam da će ove godine situacija biti poprilično opuštenija i manje opasna?

Sumnja je odlična, ali je vjera još bolja. Optimizam temeljim na sopstvenim kompetencijama, umjećima i iskustvu, više od toga na ljepoti Boke i Kotora, a ponajviše na vjeri u 20. izdanje festivala, u zdravstveni sistem, u ljude, u dobro… Naravno, ukupna atmosfera u svijetu, našem društvu ili sredini nije naročito motivišuća za programe koje kreiramo, ali srećom zato jesu brojni pojedinci kojima veliku zahvalnost za snagu i ohrabrenje nemam potrebe iskazivati javno. I na kraju, dobro je s vremena na vrijeme podsjetiti i na jednu od festivalskih deviza: Ne pljuj na tmine već pali sopstvene svjetiljke.

U kolikoj mjeri je ovogodišnji program uslovljen pandemijskim ograničenjima i budžetom?

Pandemija nameće ozbiljne limitirajuće okolnosti, kao i značajno manji budžet u odnosu na 2019. godinu. Zato smo se manjim dijelom opredijelili za međunarodno afirmisane umjetnike, a većim za regionalne i domaće učesnike, kao i na razgovore o kovidu i svemu što je izazvao. Svake se godine trudimo da istovremeno predstavimo istinske zvijezde klasične muzike kao i da nastavimo da nadograđujemo muzičku kulturu ove sredine. Vitalnost festivala se dobrim dijelom zasniva upravo na jednom fleksibilnom i stalno propitujućem odnosu realnosti i ideala. A to ipak nisu konstante, naročito u Crnoj Gori.

Na koji način ćete riješiti problem finansija i da li će do početka manifestacije stići podrška od Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta?

I pored teških finansijskih okolnosti u kojima se nalazi cijela zemlja, lično sam zadovoljan odnosom MPNKS prema festivalu. Bilo da se radi o ministarki Bratić ili članovima njenog kabineta, naišli smo na odgovoran i pozitivan stav i želju da zajedničkim naporom doprinesemo zadovoljenju javnog interesa. Festival je ukazom Vlade Crne Gore 2009. godine proglašen manifestacijom od državnog značaja, što je i pitanje finansiranja makar dijelom prebacilo upravo na resorno ministarstvo i grad. Ono što je prepoznato kao javni interes valja zajedničkim naporima sačuvati, naročito u ovakvim višestruko izazovnim vremenima.

Ove godine sa posebnom pažnjom najavili ste i održavanje konferencije „Nova normalnost“, ali i početak projekta „#synergy“ za koji ste dobili veliku podršku EU. Što konkretno očekujete od ova dva projekta i na koji način će možda uticati na dalje promišljanje o razvoju ili organizaciji Don Brankovih dana muzike?

KotorArt je široko postavljena međunarodna, aktuelna umjetnička platforma, što znači i da smo u formi i sadržaju fleksibilni i prilagodljivi realnosti i potrebama. Ne spadam u one nerijetke primjere umjetnika koji žive umišljaj centralne pozicije u krugu svojih istomišljenika. Mene interesuje umjetnost i u kontekstu i interakciji sa onom očiglednijom „stvarnošću“, u odnosu na koju umjetnost nije ništa manje stvarna. Projekti koje spominjete imaju različite ciljeve: UNESCO konferencija postavlja temu kulture široko i sagledava uticaj kovida na umjetnost, kulturu i turizam i pokušaće da ponudi neke odgovore na temu koliko, i u koju stranu će kovid preusmjeriti kulturu i umjetnost. Sa druge strane, trogodišnji „#synergy“ projekat ima za cilj da sa našim partnerima iz Ljubljane, Beograda, Dubrovnika, Prištine i Tirane kreiramo nove prostore saradnje, sa novim muzičkim djelima ovog vremena, novim koncertnim nastupima u regionu. Drugim riječima - da praktično primijeni jednu vrijednu višeslojnu ideju regionalnih uvezivanja i preplitanja u kreaciji zajedničkog kulturnog prostora. Ovaj projekat KotorArta je jedan od 13 koji su u velikoj konkurenciji 350 aplikacija podržani od strane Kreativne Evrope. Sa druge strane, UNESCO je, i pored činjenice da je već pokrovitelj cijelokupnog festivala, konkursno dodatno podržao ideju regionalne konferencije na temu kovida. Ovakva pokroviteljstva i partnerstva, kao što je to slučaj i sa dijelom privrednog i turističkog sektora sa kojima ostvarujemo odličnu saradnju, dodatna su potvrda ispravnosti naših programskih usmjerenja i opravdanosti naših napora.

Festival je oduvijek veliku pažnju poklanjao i domaćim muzičarima, a u posljednjih nekoliko godina i crnogorskim kompozitorima. Što je specifičnost crnogorske klasične kompozicije i ima li nade da će biti prisutna i na drugim regionalnim scenama, mimo Don Brankovih dana muzike?

Moja je želja bila da to mišljenje čujemo sa međunarodnih adresa. Naime, jedan od projekata čiju smo realizaciju u potpunosti pripremili, ali za sada stavili na čekanje, jeste i snimanje duplog CD-a za renomiranu izdavačku kuću sa dijelom porudžbina iz proteklih godina. Podsjetiću da je KotorArt rijedak primjer među festivalima i javnim institucijama kulture u regionu, koji kontinuirano poručuje nova djela sa povodima lokalne istorije. Tako su nastala orkestarska i horska djela posvećena Blaženoj Ozani, gradnji Hrama Sv. Nikole u Kotoru, obilježavanje godišnjica Njegoša, smrti don Branka, zemljotresa 1979. godine, godišnjice Bokeljske mornarice, tu su teme ekologije, ove godine imamo nekoliko djela za kamerni sastav inspirisanih crnogorskim melodijama… Sve u svemu, preko tri sata nove muzike koju je KotorArt inicirao, poručio, izveo, i sada želi da snimi. To su uglavnom crnogorski kompozitori poput Nine Perović, Ivana Marovića, Aleksandra Perunovića, Ramba Amadeusa, ali i kompozitori iz regiona i Velike Britanije. Naša je želja da ovakvim audio izdanjem ponudimo široj javnosti mogućnost ne samo da čuje novu umjetničku muziku, već i da se upozna sa istorijom i baštinom Kotora, Boke i Crne Gore. Snimanje ovog diska zavisi od finansijske podrške Ministarstva, a realizaciju projekta očekujemo u drugoj polovini ove jubilarne godine.

Dvije decenije u radu nekog festivala mogu biti i svojevrsna prekretnica, možda i zaokret ka nekoj novoj koncepciji. Kako Vi zamišljate naredna izdanja Don Brankovih dana muzike?

Zbog potreba jubileja, nedavno smo prošli kroz sve kataloge prošlih festivala. Pored činjenice da je muzika u centru pažnje svakog od njih, fleksibilnost festivalskog programa je više nego očigledna kroz pojave novih tendencija, koncepata, ideja i programskih cjelina. Vrijeme koje živimo se dramatično ubrzalo, i ako želimo da gradimo i ponudimo ozbiljan i aktuelan sadržaj, moramo i sami ubrzati korak. Nadam se da će se festival još više artikulisati kao jedinstvena mediteranska platforma za predstavljanje različitih kulturnih i umjetničkih tendencija i usmjerenja, što je sasvim na fonu samog grada i njegove bogate istorije.
Niko nikoga ne drži potlačenog ili zavisnog

Tokom ove godine iz direkcije Kotorskog festivala pozorišta za djecu i Centra za kulturu u Kotoru čuli su se apeli da se festival na neki način izmjesti iz okvira KotorArta i vrati mu se samostalnost. Kako vi gledate na ovu inicijativu? Ima li KotorArta bez sinergije svih njegovih segmenata?

Mogao bih da tvrdim drugačije u odnosu na to odakle je i kada originalno inicirana ta ideja, što se svakako desilo mnogo prije ove godine. Dakle, sasvim je zdravo i odgovorno propitivati svrsishodnost i opravdanost forme i sadržaja nekog izabranog modela. Jedna stvar je sigurna - niko nikoga tu ne drži potlačenog ili zavisnog. Vidim dobre i loše aspekte različitih rješenja koja se spominju ali zato smatram da je najbolje makar neko vrijeme probati treću opciju. Ona će, kao i do sada uvažavati autonomiju svih programa i, podjednako važno - obezbjediti mehanizam eventualnog brzog izlaza iz te svojevrsne asocijacije festivala, u slučaju kada njegovi segmenti kvalitativno ne zadovoljavaju visok nivo po kom se KotorArt poznaje. Inače, doživljavam da su modeli upravljanja u kulturi, naročito na nivou lokalnih uprava kod nas, uveliko prevaziđeni, i svi parametri ukazuju na to da koncept poput KotorArta, bez obzira na broj segmenata ili neke druge eventualne probleme, predstavlja pozitivan, savremen, autentičan i učinkovit primjer djelovanja u kulturi. Živo svjedočanstvo ovoj tezi je i svaka od dvadeset godina našeg trajanja.

Autor: Jovan Nikitović
Izvor: Pobjeda